„Čoek-žena“

Upotreba muškog roda u nazivima profesija je realnost u Crnoj Gori. Takva upotreba postala je toliko učestala da je dovela do tog da se prihvata kao normativna i jedino ispravna. Postavlja se pitanje: Da li se pitanje seksizma i stereotipa u jeziku smije zanemariti? Jezik kao sredstvo komunikacije je živa materija koja se, shodno svojoj prirodi, vremenom mijenja. Pojam društvenog bića uključuje i pojam jezičkog bića, a tema odnosa jezika i društva postaje neiscrpna. Nastali zajedno, društvo i jezik samo tako i opstaju, jedno bez drugog izgubilo bi mogućnost svoga postajanja. Svaka ljudska kultura ima onakav jezik kakav im je potreban da efikasno ostvaruje osnovnu ulogu instrumenta društva i kulture. Sve promjene koje se dešavaju u društvu nužno se odražavaju na jezik, posebno na njegov leksičko-semantički nivo.

Crnogorsko društvo sa svojim jezičkim odrednicama pokazalo je visok stepen diskriminicaije zasnovane na rodnoj podjeli. Crnogorska kultura je, svojim posebnim  kodovima u  ponašanju, duboko ukorjenjena u tradiciji, legendama i mitovima u kojima je žena podređena. Takav vid kulture iznjedrio je konstrukciju čovjek-žena za ženu koja se odlikuje najboljim ljudskim osobinama. Ženski porod u crnogorskom društvu nijesu djeca nego šćeri pa je tako u crnogorskom jeziku ustaljena rečenica imam dva djeteta i tri šćeri za porod koji sačinjavaju dva sina i tri kćeri.

Ipak, svjedoci smo da se u pojedinim medijima, pa i u svakodnevnom životu, sve češće srijećemo sa korišćenjem formi ženskog roda za označavanje zanimanja i titula žena. Takođe, razna istraživanja su pokazala da se u novijim udžbenicima strogo vodi računa da se i u jeziku, ilustracijama, tekstovima održava ravnopravnost polova. Rodnosenzitivna orjentacija u udžbenicima ogleda se i u obraćanju učenicima dosledno u oblicima i muškog i ženskog roda. Uprkos svim naporima da se suzbiju stereotipne odrednice u jeziku, u Crnoj Gori je i dalje prisutan otpor prema ovakvom izražavanju. Mnogi tvrde da ovako učestalo korišćenja pojedinih izraza više predstavlja forsiranje i povođenje za emancipatorskim trendovima, nego li stvarnu potrebu za tim izrazima. Opet, tu je i problem što mnogi ove izraze ne izgovaraju pravilno, pa se stvara još veća konfuzija, jer svako pravi svoje kovanice: prvoborkinja, hiruržica (hirurškinja), filozofkinja, akademkinja, sekretarka, kancelarka - mnogima zvuče rogobatno i strano. Nazivi za ženska zanimanja samo je jedno od njih, ali vrlo vidljivo. Psihološkinja kod nas ili kiruržica u Hrvatskoj, može da izazove veliku zvukovnu odbojnost zbog nenaviknutosti na upotrebu tih riječi. Odatle kvalifikacija da su te riječi rogobatne i isforsirane, a mogu i da izazovu zaista pravi otpor.

Nijesu ljudi uplašeni zbog riječi, nego zbog onoga što upotreba takve riječi simbolizuje. Dakle, nije opasna riječ, nego njena metafora. Upotreba jedne takve riječi, rogobatne, ili ne, znači nešto mnogo krupnije. Priznavši riječ, priznajemo ženu. Priznavši ženu, mijenjamo, donekle, poredak stvari u društvu. Mijenjanjem poretka stvari u društvu, mijenjamo naš univerzum. A, to je potres velikih razmjera. Taj potres se najbolje suzbija u samom korijenu, a to znači optužiti riječ da je ružna, pa da se ona sama obeshrabri i povuče u moljčanu prašinu rječnika i knjiga. Ideološka pozadina ove lingvistike nevidljiva je, ali predstavlja suštinski dio priče. Dati ženi riječ i iznaći riječ za ženino zanimanje, znači osnažiti ženu, a osnažena žena, bilo ekonomski, bilo profesionalno, bilo kroz svoju osviješćenost, velika je snaga, potencijalno i opasna. Osnažiti ženu, dakle u jednoj radikalizovanoj formi, moglo bi da znači osnažiti neprijatelja. Stoga, muška ugroženost usljed ugroženosti njihove dominacije, postaje shvatljiva tek kada se tumači na planu odnosa snaga i raspodjele moći.

picture taken from www.cdm.me