„Čoek-žena“

Upotreba muškog roda u nazivima profesija je realnost u Crnoj Gori. Takva upotreba postala je toliko učestala da je dovela do tog da se prihvata kao normativna i jedino ispravna. Postavlja se pitanje: Da li se pitanje seksizma i stereotipa u jeziku smije zanemariti? Jezik kao sredstvo komunikacije je živa materija koja se, shodno svojoj prirodi, vremenom mijenja. Pojam društvenog bića uključuje i pojam jezičkog bića, a tema odnosa jezika i društva postaje neiscrpna. Nastali zajedno, društvo i jezik samo tako i opstaju, jedno bez drugog izgubilo bi mogućnost svoga postajanja. Svaka ljudska kultura ima onakav jezik kakav im je potreban da efikasno ostvaruje osnovnu ulogu instrumenta društva i kulture. Sve promjene koje se dešavaju u društvu nužno se odražavaju na jezik, posebno na njegov leksičko-semantički nivo.

Crnogorsko društvo sa svojim jezičkim odrednicama pokazalo je visok stepen diskriminicaije zasnovane na rodnoj podjeli. Crnogorska kultura je, svojim posebnim  kodovima u  ponašanju, duboko ukorjenjena u tradiciji, legendama i mitovima u kojima je žena podređena. Takav vid kulture iznjedrio je konstrukciju čovjek-žena za ženu koja se odlikuje najboljim ljudskim osobinama. Ženski porod u crnogorskom društvu nijesu djeca nego šćeri pa je tako u crnogorskom jeziku ustaljena rečenica imam dva djeteta i tri šćeri za porod koji sačinjavaju dva sina i tri kćeri.

Ipak, svjedoci smo da se u pojedinim medijima, pa i u svakodnevnom životu, sve češće srijećemo sa korišćenjem formi ženskog roda za označavanje zanimanja i titula žena. Takođe, razna istraživanja su pokazala da se u novijim udžbenicima strogo vodi računa da se i u jeziku, ilustracijama, tekstovima održava ravnopravnost polova. Rodnosenzitivna orjentacija u udžbenicima ogleda se i u obraćanju učenicima dosledno u oblicima i muškog i ženskog roda. Uprkos svim naporima da se suzbiju stereotipne odrednice u jeziku, u Crnoj Gori je i dalje prisutan otpor prema ovakvom izražavanju. Mnogi tvrde da ovako učestalo korišćenja pojedinih izraza više predstavlja forsiranje i povođenje za emancipatorskim trendovima, nego li stvarnu potrebu za tim izrazima. Opet, tu je i problem što mnogi ove izraze ne izgovaraju pravilno, pa se stvara još veća konfuzija, jer svako pravi svoje kovanice: prvoborkinja, hiruržica (hirurškinja), filozofkinja, akademkinja, sekretarka, kancelarka - mnogima zvuče rogobatno i strano. Nazivi za ženska zanimanja samo je jedno od njih, ali vrlo vidljivo. Psihološkinja kod nas ili kiruržica u Hrvatskoj, može da izazove veliku zvukovnu odbojnost zbog nenaviknutosti na upotrebu tih riječi. Odatle kvalifikacija da su te riječi rogobatne i isforsirane, a mogu i da izazovu zaista pravi otpor.

Nijesu ljudi uplašeni zbog riječi, nego zbog onoga što upotreba takve riječi simbolizuje. Dakle, nije opasna riječ, nego njena metafora. Upotreba jedne takve riječi, rogobatne, ili ne, znači nešto mnogo krupnije. Priznavši riječ, priznajemo ženu. Priznavši ženu, mijenjamo, donekle, poredak stvari u društvu. Mijenjanjem poretka stvari u društvu, mijenjamo naš univerzum. A, to je potres velikih razmjera. Taj potres se najbolje suzbija u samom korijenu, a to znači optužiti riječ da je ružna, pa da se ona sama obeshrabri i povuče u moljčanu prašinu rječnika i knjiga. Ideološka pozadina ove lingvistike nevidljiva je, ali predstavlja suštinski dio priče. Dati ženi riječ i iznaći riječ za ženino zanimanje, znači osnažiti ženu, a osnažena žena, bilo ekonomski, bilo profesionalno, bilo kroz svoju osviješćenost, velika je snaga, potencijalno i opasna. Osnažiti ženu, dakle u jednoj radikalizovanoj formi, moglo bi da znači osnažiti neprijatelja. Stoga, muška ugroženost usljed ugroženosti njihove dominacije, postaje shvatljiva tek kada se tumači na planu odnosa snaga i raspodjele moći.

picture taken from www.cdm.me

Ko njih čuva?

Podgoričko ljeto. Koliko smo dugo očekivali da nakon kišne zime Sunce ogrije i naš glavni grad. Da  udahnemo malo sparnog ljetnjeg vazduha koji uporno miriše na pregoreli asfalt i paljevinu nekog od okolnih brda ili Ćemovskog polja, ali ove godine je drugačija. Stigavši u Podgoricu posle kraćeg bivstvovanja van naše lijepe zemlje zapahnuo me je miris vlage i neke sjete. Kao da i sam vazduh žali što nije toplije, što nije mogao da nam obezbijedi dovoljno Sunca kako nam ne bi propala turistička sezona, ali umjesto toga počelo je kišiti. I tako usred jednog sasvim neobičnog podgoričkog ljeta stigli su i oni. Zamišljeni kao čuvari, oni koji bdiju nad nama, sa sjajnim očima i nesalomivim stavom, tj. da se ispravim u dodiru sa nama sve je salomivo tako da je i njihov stav očigledno bio nezadovoljavajući. Možda nama i ne trebaju čuvari. Ko zna?

Elem, 7 skulptura Transformersa je postavljeno u centru Podgorice sa svojim tonama teškim tijelima koji izgledaju kao da su se preselili sa velikog platna na naše ulice i zavladali njima. Lijepo je vidjeti zbunjena lica ljudi koja se nesvijesno smiješe gledajući te gorostase koji se izdižu nad običnim smrtnicima kao antičke statue u hramovima, dajući gradu potrebnu notu modernosti i jedinstvenosti.

Poslednji transformers je postavljen danas na glavnom gradskom trgu. Na mjestu gdje se sve ukršta, trgu sa kojega sve počinje, gdje se ljudi sastaju, rastaju gdje se svjedoči promjenama i proslavama..., a oni su tu da nas podsjete, da nam uljepšaju grad i nasmiju našu djecu. Nakon decenije i po koja je za nama u kojoj je cvetala gradnja i zauzimanje svake zelene površine koja postoji u Podgorici, oduzimanje parking prostora za potrebe izgradnje još jedne zgrade koja će zadovoljiti potrebe narastajućeg stanovništva Podgorice. Sada kada su se napokon pojavili čuvari mi ih ne trebamo.

Da kasnili su. Trebali su da budu postavljeni u vrijeme kada je od zelene Podgorice izgrađena betonska Podgorica, ali je umjetnik tada bio još uvijek previše mlad. Umjesto da oni oslikaju ekološku svijest EKOLOŠKE DRŽAVE, napravljeni od recikliranih djelova starih automobila, kamiona itd... oni u stvari predstavljaju metu napada gradskih vandal. Kako drugačije nazvati ljude koji su u stanju oboriti tonu teškog Transformers, odrubit mu glavu i odšetati mirno kao da se ništa nije desilo. Još uvijek mi nije jasno zašto u ljudima postoji toliko zlobe koja ih tjera da unište ono što nisu sami stvorili i da se zasigurno u drštvu svojih drugara hvale kao veliki junaci jer je za to trebala hrabrost, ali ne ona koju oni misle da su pokazali. Trebalo je imati hrabrosti i pokazati naše pravo lice. Trebalo je imati hrabrosti dodirnuti nešto što je napokon toliko neslično Podgorici da odskače kao sva ona interesantna mjesta kojima se divimo u velikim gradovima, ali ne i u našem. Trebalo je imati hrabrosti i dokazati da Podgorici hvali kosmopolitski stav i da u našem gradu nema mjesta za novo, sveže i progresivno. Trebalo je imati hrabrosti i staviti pečat na naše društvo koji nas obilježava kao društvo ograničenih sposobnosti.

Valjda jeste tako.

Zar nas kao građane ne pogađa takva nekultura? Zar je Podgorica izrasla u takav grad u kom se svemu drugačijem mora suditi , presuditi i  na kraju ga osuditi? Kako ovu poruku da shvate ostali umjetnici koji bi voljeli da njihova umjetnička djela ukrašavaju Podgoricu? Dok se million misli i pitanja kovitla glavom, jedina utjeha je što će uskoro Transformersi krenuti u obilazak ostalih država Balkana gdje će, iskreno se nadam, naići na više razumijevanja i poštovanja, i valjda će nas to naučiti da poštujemo naše umjetnike kako bi ih i drugi poštovali. Za kraj samo treba reći - Svaka čast umjetniku!

                                                                                                                       pictures taken from www.pobjeda.me

Pravi put

Pogleda uprtog ka jednoj strani svijeta zaboravljamo na sve ostalo što se događa oko nas, mi smo postojani u našoj težnji da postanemo kao oni. Možda ne možemo nikada to ostvariti, ali nadamo se da će nam bar dopustiti da se družimo sa njima. Upravo oni oličavaju ideale moderne civilizacije i čovjekoljublja, tamo se ne krše ljudska prava, sloboda govora je nepriksnovena, dostojanstvo čovjeka je iznad svega.

Zašto bi onda postojala bilo kakva dilema, zašto bi se čuli glasovi nezadovoljnih, znaju naši zvaničnici kojem se ,,prikloniti carstvu“. Rusija je država koje ne poštuje međunarodne sporazume neprestano pokušavajući da raspoluti susjednu  Ukrajinu. Naravno Rusi nemaju šta da traže tamo, identitet i istorija Ukrajine nisu više toliko važni od kada je Kijev na evropskom putu. Iako su na taj put krenuli zaprežnim kolima punim problemima oni znaju da ih tamo čeka izbavljenje.

Shodno svemu navedenom u potpunosti je razumljiva odluka Vlade Crne Gore da se pridruži sankcijama Ruskoj federaciji, jer moramo pokazati našu privaženost demokratskim i prije svega načelima ljudskosti. Iskreno sem ideala ima tu i malo oportunizma, ali samo u naznakama. Svakome godi pohvala, a da ne govorimo koliko tek ona koja dolazi od naših prijatelja iz Evropske unije i onih prekoatlanskih. Nakon sankcija smo jedan korak bliže evropskoj porodici naroda, barem naši vlastodršci tako misle. Sprovesti reforme pravnog sistema, spriječiti upliv organizovanog kriminala u politiku neki su od zahtjeva Evropske unije, ali oni nisu tako lako ostvarljivi. Zato treba početi od jednostavnih stvari, gordo i samouvjereno poručiti Rusiji: ,,Zbog vaših mutnih poslova u Ukrajini uvodimo vam sankcije”. Povrh svega Crna Gora poštuje međunarodno pravo i neotuđivost nečije teritorije, to je pokazala 2008. godine na primjeru Kosova.

U ovome slučaju po strani su stavljeni ekonomski interesi, zajednička prošlost, zaboravljene su riječi crnogorskih vladika, golootočka golgota crnogroskih komunista. Potrebno je prije ili kasnije napraviti rez, osloboditi se tereta koji vas sputava u ostvarivanju ciljeva. Neosporno današnja Crna Gora ima dva cilja koja se ne smiju dovoditi u pitanje, članstvo u Evropsku uniju i NATO savez. Zarad toga vlast mora da ima odriješene ruke, ima pravo i da griješi jer i te greške su napravljene iz dobre namjere. Zli jezici će reći da  ne postoji neka razlika između odnosa Crne Gore i EU sa jedne i odnosa metropola prema bivšim  kolonijama sa druge, oni ne shvataju da nije sramota učiti od boljega. Imamo prosvećenu evropsku zajednicu koja se bori za prava građana Ukrajine, koja želi da im pomogne u dostizanju evropskog standarda. Kako bi uspjeli u tome potrebne su godine i godine, takođe potrebno je ostvariti jedinstvo zavađenog življa u Ukrajini, ali Evropa je spremna kao uvijek da pomogne. Podrška se najviše ogleda u toplim riječima i slatkim obećanjima koja  griju bolje od ruskog gasa.

Naravno Crna Gora je sa punim pravom osudila želju Putinove Rusije da zaštiti svoje strateške interese u regionu, da spasi sunarodnike od bijesa galicijskih Ukrajinaca, tapije na mješanje u tuđe državane poslove imaju samo demokratske i slobodarske zemlje. Samim tim Crnoj Gori ne trebaju ni ruski kapital (koji je uništio nikad isplativi KAP), ni ruski turisti ni ruske zastave. Zanemarljiva je činjenica da bi bez ruskih i srpskih turista naše plaže bile prazne, da je veliki ekonomski rast sredinom prošle decenije prouzrokovan ruskom kupovinom nekretnina na primorju. Takve stvari ne treba pominjati jer rubljama se ne može kupiti ljudska sloboda i demokratija.

Državotvorna elita  izabrala je put kojim ćemo hoditi u narednom periodu, nameće se pitanje da i ukoliko ikada stignemo kako ćemo to uraditi. Postoje dva načina, ljudski dostojanstveno, ne zaboravljajući ko smo i odakle smo ili ćemo pak četvoronoške dopuzati poput nekih. 

Odluka je na nama.