Prestanite zaobilaziti istinu, ma kakav
eufemizam, prestanite lagati. Prestanite LAGATI! Prestanite lagati NAS!
Koliko puta ste se pokajali što ste
upisali fakultet? Oh, ja nebrojeno puta. Uvijek i isključivo zbog toga što sam
se osjetio prevarenim. Obmanut pred zdravim razumom i otvorenim očima, dok je
umjetnost laži i prevare kosila moj razum. Rastrzan između pomisli, da se
iskrcam na Normandiju našeg birokratskog sistema, i straha da cu taj poduhvat
skupo platiti, shvatao sam da dan “D” ipak još uvijek nije došao. Izgleda da
sam prespavao mnogo godina, i probudio se u Orvelovoj 1984-oj.
"Moć je pokidati
čovjekov um u komade i onda ga sastaviti ponovo u novom obliku koji si ti
odabrao.", Džordž Orvel, 1984.
Kidaju ga bez imalo
sažaljenja. Nije jedinka razumno bice, jedinka je broj, bar-kod. Nije ni bitno
moze li da razmišlja kad za to nece imati šansu. Oblikuju ga ponovo uz pomoć
kalupa ćutnje. Gase iskru plamena koji tek počinje da gori, strah od vatre je veći
nego kod Sandora Klegejna, koji sasvim slučajno ima nadimak Pseto. Želim da se
borim, ali se osjećam usamljeno. Neću da sam jurišam na vjetrenjače, nema svrhe.
Prošao sam kroz vrata
te ustanove 2011. godine. Sve je bilo hladno, iako je uveliko ljeto u Podgorici
pokazivalo svoju snagu. Stara zgrada, ispunjena hladnim i ispijenim licima
željnim topline koja se samo naslutiti mogla, iako je bila tu na dohvatu ruke.
Kako su se ređali semestri shvatao sam i zbog čega je sve to tako.
Hoće da vas pregaze, prerade
i oblikuju kao da ste sirovina za proizvodnju lutaka, lutaka iskrivljenih lica.
Možda oni ne žele to, ali navikli su tako. Tako je neko njih preoblikovao za
svoju lutkarsku predstavu. Predstava traje i dalje, i svake godine se igra
ponovo. Pitam se kako nekome ne dosadi da je gleda toliko puta.
Studentski protesti,
te moje prve godine. Kao da smo zaplivali uzvodno. Normalno da sam izašao na
ulicu. Galamilo se i pjevalo, tražilo se ispunjenje zahtjeva mladosti, a dobili
smo kao i uvijek nove političare, izgubljen dan i prazno sjećanje na neuspjeh.
Nakon toga, pa do sad - kolektivna ćutnja.
Danas sam upravo
saznao da je avgustovski rok nelegalan. Svake godine Senat univerziteta donosi
odluku o odobravanju istog. Uvijek je ta odluka transparentna i dostupna svima.
PARADOKS. Kako na legalan način mogu donijeti odluku o
odobravanju nelegalnog ispitnog roka? Pravna država?
Nije meni tu ništa
neobično, samo me izjeda činjenica da neko zbog toga ispašta. Isprovociran sam
tom igrom prevara. Rekao sam prijatelju da ode tražiti pomoć kod uprave.
Ruke su im vezane kad treba braniti prava studenta. Hvala im!
Sasječen u korijenu!
Protestovao je autor
ovog teksta i u srednjoj školi. Jedan jedini dan. Odustao kako bi imao sledećeg
dana nešto da pojede (nagon ispred svega). Da, majka mi radi u školi, a moglo se
desiti da ne radi zbog toga što joj je sin pokusao upotrijebiti mozak. Dobro,
ja sam kukavica, vi biste sigurno drugačije uradili.
Veliki brat te gleda!
Zamislite našu državu
baš kao tu kuću Velikog brata. Jedan “gospodar lutaka” koji sve vidi i vuče sve
konce. Sada kad ste sve to zamislili, otvorite oči i vidite da nema razlike.
Ako mislite da nije tako - Obey your master!
Iza prozora nemirnog
sna,
Osjećam njihove sjene,
Gledam kako kroz
zidove plešu...
Hvala vam za svu
mržnju i gorčinu koju ste u meni izazvali. Hvala vam za svaki moj nervozan dan
i za svaku moju izgovorenu psovku. Hvala vam za pokušaj krađe mojih snova.
Hvala vam za zapušena usta. Hvala vam za vezane ruke. Hvala vam za nelegalnu
legalnost.
No comments:
Post a Comment