Izgubljeni u potrazi

Svi ste čuli, morali ste čuti. Makar i ne gledali televiziju ili ne čitali novine koje vaš komšija redovno lista uz jutarnju kafu, ipak ste morali čuti. Danima je sve brujalo o tome, o nestaloj djevojčici!

Prolazili su dani, gomilale su se stare novine kod tog istog komšije, a i televizijski program je pratio svoju shemu, no ipak nikakvog pomaka u potrazi za njom nije bilo. Uobičajno smo brojali dane, planeta Zemlja i mi na njoj. Ponekog uobičajnog dana iz mora istih, pogledao bih ili pročitao, udarne vijesti, kako bih saznao šta joj se desilo, ali ostajao sam uskraćen za rasplet.  I mislio sam ja o tome... Ma zapravo i nijesam, lažem, jer ipak svi mi imamo neke svoje demone sa kojima se moramo izboriti. Možda mislite da sam zbog ovoga loš čovjek. Ne mari!

Pronađeno je njeno beživotno tijelo, beživotno tijelo djeteta. Trljam svoje oči u nevjerici, a opet na neki način shvatam da je to bio neminovan slijed događaja. Sve to me budi iz neke vrste sna i odjednom me čini nemirnim. Toliko misli koje kruže glavom haoticno kao leptirica koja juri ka izvoru svjetlosti. Pokrenuo sam se iz stanja mirovanja, razmišljam.

Kakav razvoj situacije! Moja svijest još ne može da prihvati takav epilog. Kao da gledam “Prave detektive”, a ne običnu informativnu emisiju. Kazaćete da je počinitelj nervni bolesnik - pomilovaćete ga time. Ne, posljednje šta bi mogao biti je neuračunljiva osoba. On je zlo sjeme smrti koje je počinjalo svoj razvoj. Ne dozvoli čovječe da izraste u crni cvijet, pokosi ga dok još imaš vremena.

Bijes je vladar naših srca. Pred našim očima nadvija se tamna zavjesa mržnje prema onome koji je uzeo jednu mladost ovom svijetu. Najgore je kad se životinja probudi u čovjeku. Ne želite da se poistovjetite sa hladnokrvnim ubicom. Ne, mi ne treba da razmišljamo kako ga kazniti. Neka to rade oni koji su zaduženi za osuđivanje i kažnjavanje. Ipak ne ostajmo nijemi i beskorisni nakon svega! Prava borba nas tek čeka, svakog od nas. Počivaj u miru!

Ko god misli da je ovo ubistvo izolovan događaj, nazvao bih ga neodgovornim i lakomislenim. Ovakav čin je samo potvrda duboke krize morala i svijesti u kojoj smo, a iz koje se treba iščupati, ili se od nje otrgnuti. Kako?

Kako promijeniti socijalnu svijest? Sta učiniti kako bismo sačuvali svoje živote od zla koje nas okružuje? (retoričko pitanje)

Potrebna nam je korjenita promjena stanja u kojem se društvo nalazi kao cjelina. No ipak nije lako mijenjati sistem. Ne ide to preko noći. Treba izmijeniti svakog pojedinca, svako slobodno JA, kako bismo uopšte i pomislili na promjene u zajednici. I mora svako pristati da prvo mijenja sebe kako bi dalje pružio pomoć u postizanju nekog višeg cilja. Sve zapravo zavisi isključivo od nas i od našeg pristupa životu. Zavisi od toga kako se ophodimo prema svijetu koji nas okružuje.

Živimo u čudnom vremenu, u vremenu nevremena. Pretpostavljam da nije postojala generacija koja se osjećala drugačije, ali mi se čini da nikad kao danas čovjek nije bio tako blizak i sličan onom "majmunu". Ja bih radije tog majmuna nazvao hijenom... I odigrava se drama na pozornici društva. Nadajmo se da se neće pretvoriti u tragediju kao u slučaju tužne djevojčice.

Htio sam ovim tekstom da ti kažem, dragi čitaoče, kako se u meni lome koplja u vezi sa tvojim i mojim svijetom, u vezi sa našim životima. Htio sam ti reći i da nastaviš, ili ako već nisi da počneš da se boriš za sebe i svoj mir, jer tek onda kad svi pronađemo mir u nama samima, on će se stvoriti i oko nas.