Noćno sunce

Ja sam Miljan i osoba sam sa oštećenjem vida.

Interesovanje za glumu počeo sam da pokazujem još kao osmogodišnjak. Tada sam imitirao glas starog čovjeka i vrlo uspješno sam varao sve oko sebe. To sam najviše radio telefonskim pozivima. Kada sam bio u osnovnoj školi taj moj talenat je prepoznala profesorica tada Maternjeg jezika. Uključila me je u dramsku sekciju škole. Narednih godina sam učestvovao na raznim priredbama, a izdvojio bih učešće u programu povodom dana škole. Tada smo sestra, moja drugarica i ja izvodili mini radio dramu „Emisija o selu i poljoprivredi“ koju sam ja osmislio. U toj drami ja sam igrao đeda, jednog od najstarijih stanovnika Crne Gore, moja sestra je igrala voditeljku emisije, a drugarica radio slušateljku koja se uključuje u program i razgovara sa đedom. Sa ovom dramom smo nastupali na više mjesta, a reakcije publike na nju su bile veoma pozitivne.

Prije par godina sam bio gost kotorskog festivala. Na okruglom stolu koji je održan pred kraj istog pitao sam direktora CNP-a da li bih ja mogao da glumim u pozorištu. Od njega nijesam dobio konkretan odgovor, ali mi je jedan pozorišni reditelj iz Kotora obećao da će da otvori amatersko pozorište u Podgoricu i da će me pozvati. Tako je bilo.

Prošle godine osnovano je amatersko pozorište za slijepe „Homer“. Ljudi iz organizacije su odabrali baš tog kotorskog reditelja da sarađuje sa nama. On je bio sjajan stručnjak i poseban po mnogo čemu. Tada je pozvao sve zainteresovane da dođu, pokažu svoja glumačka znanja i vještine. Zamisao je bila da to bude audicija gdje će biti odabrani učesnici, ali pošto se prijavio mali broj učesnika svi su primljeni. Ja sam tom reditelju tada čestitao govoreći „Svaka vam čast! Vi ste jedan od rijetkih koji javno obećaju i ispune obećanje“!

On je režirao prvu pozorišnu predstavu u kojoj sam ja učestvovao. Ona je bila dokumentarnog tipa tj. sastavljena isključivo od naših životnih priča, događaja i iskustava. U njoj su osim nas slijepih učestvovali jedan profesionalni glumac i dva amatera iz škole glume koju je pomenuti reditelj prije nekoliko godina otvorio. Naziv te predstave bio je „Noćno sunce“, a premijerno je izvedena na pozorišnom festivalu BIT u Zagrebu. S obzirom na to da je ta predstava bila prva u kojoj sam učestvovao ja sam već nekoliko dana prije izvođenja bio veoma uzbuđen. Kako se približavao dan premijere uzbuđenje je raslo. Međutim, kada je predstava počela to je sve nestalo. Tada sam se maksimalno skoncetrisao na predstavu i dao sve od sebe kako bi sve proteklo kako je bilo planirano. To je za mene po mnogo čemu bilo jedno veličanstveno iskustvo, a reakcije publike na predstavu su premašile očekivanja cijele grupe. Ova predstava je trebala da bude izvedena u Podgorici, ali zbog mnogobrojnih razloga to nije moglo da se realizuje. Od tada sa tim rediteljom nijesmo radili nijednu novu predstavu zbog toga što nas je par članova napustilo, a osim toga izdešavale su se mnoge stvari koje su nas spriječile da dalje radimo na projektima koji bi naše pozorište opstalo.

Sredinom maja su nas četiri člana grupe Homer koji smo ostali da učestvujemo u radu amaterskog pozorišta pozvali da sarađujemo na jednom projektu. Riječ je o alternativnom pozorištu. Predstava je rađena po djelu „Slijepi“ belgijskog nobelovca Morisa Meterlinka. Inače, radi se o piscu čija djela još nijesu prilagođavana i izvođena u pozorištu u Crnoj Gori. Osim nas u predstavi su učestvovali i profesionalni glumci. Svi likovi u predstavi su slijepi. Prije premijernog izvođenja ove predstave osjećao sam još veće uzbuđenje, a naročito odgovornost zbog toga što su profesionalni glumci morali da glume slijepu ulogu na osnovu nekih stvari koje su naučili od mene, a to je najviše bilo vezano za to kako se osoba sa oštećenjem vida snalazi u određenim situacijama. Dakle, od toga koliko vjerno sam im ja to približio je u određenoj mjeri zavisilo koliko vjerodostojno će odglumiti slijepu osobu.

Prezadovoljan sam što je prva predstava rađena po romanu pomenutog nobelovca tj. Uopšte prva predstava rađena po nekom romanu u kojoj sam imao priliku da učestvujem igrana u mojoj domovini Crnoj Gori. To mi je bio razlog više da dam sve od sebe i ne iznevjerim prije svega rodbinu i prijatelje, a pored njih i ostatak crnogorske publike. Smatram da domaća publika pruža najiskreniju podršku i zato mi puno znači to što je prva ozbiljnij a predstava u kojoj sam učestvovao igrana baš u mojoj domovini. Rad sa profesionalnim glumcima je za mene predstavljao jedno veliko iskustvo. Ovaj projekat je uspješno realizovan. Za mene je učešće u istom nebrojivo blago, ne samo zbog glume već zbog toga što je saradnja bila na visokom nivou i što sam sa nekim od učesnika i organizatora ostao u kontaktu. Nadam se da će sličnih projekata biti i u budućnosti, a moj veliki san je, bez obzira koji fakultet završio da otvorim amatersko pozorište.

Slika preuzeta sa http://www.pc-junky.com/PB/

Piše:

Miljan Otašević šaljivdžija, pozitivac i vječiti optimista.