Po nacionalnosti najviše volim kad si čovjek. Dobar čovjek!

U Podgorici je ovih dana, u okviru manifestacije „Podgoričko kulturno ljeto“, održan prvi Festival stand-up komedije „Instatnt Ex Yu“. Za sve one koji/e ne znaju, stand-up komedija je jedan vid dramskog nastupa kojeg karakteriše direktan kontakt sa publikom. Ono što je takođe karakteristično za stand-up komediju je i to da komičari sami smišljaju, režiraju i govore tekst. Obično se izvodi po klubovima, pozorištima ili na različiim festivalima.

Pošto se „Podgoričko kulturno ljeto“ najavljuje kao manifestacija koja, citiram: „pruža ugodne duhovne trenutke“ sasvim slučajno odlučih da se duhovno obogatim i posjetim festival. Mjesto dešavanja - Dvorac Petrovića na Kruševcu. Na početku je sve izgledalo obećavajuće, onako, čak i  uzbudljivo. Posjećenost od strane podgoričke publike na zavidnom nivou, slobodnih mjesta nije bilo. Jer, kao što ona stara izreka kaže „što je džabe i bogu je drago“ pa tako izgleda da u vrijeme ove besparice hrlimo na sve što nam je džabe i nadohvat ruke. Ono što mi je posebno bilo interesantno, je to da je u publici bilo većinom mladih ljudi. Da, izgleda da su se na kratko svi izlogovali sa svojih facebook i twitter profila i odlučili se da se, kao i ja, duhovno obogate. Prve festivalske večeri nastupali su komičari iz Srbije, BiH i Hrvatske. Šarenolika ekipa, još jednom je izgledala obećavajuće, ali...

Poslije nekoliko izgovorenih rečenica, na koje je publika većinom reagovala smijehom, ja nijesam davao nikakvu reakciju. Pomislih – u redu, možda nisam skapirao u čemu je štos. Šala za šalom nastavi da se niže, publika sada već uz osmijeh komičare čašćava i aplauzom. Ja i dalje ne reagujem. Tačnije reagujem, ali umjesto smijeha osjećam nelagodu. „Transfer blama“, kako mi mladi danas tu nelagodu nazivamo, proširio se na mene. Kapiram da mi u „vicevima“ ko je ko i ko je kakav na Balkanu, kao i raznim seksističkim „dosjetkama“ nema ničeg komičnog. Ali, primjećujem da je ostalima bilo jako, jako smiješno. Valjda je to taj „zdravi“ humor koji prija organizmu. Zbog ogromne količine onog „transfera blama“ otišao sam sa prve večeri festivala prije samog kraja i ostao kulturno neproduhovljen.

Sledeće noći, opet odoh da se kulturno vozdignem. Ali, ista meta i isto rastojanje. S tim, što pored jučerašnjih šala, ove večeri su prednjačile seksističe dosjetke. Zašto su žene lošije u saobraćaju od muškaraca? Zašto isti posao ne obavljaju na isti način kao i muškarci? Zašto su žene komplikovanije od muškaraca samo su neka od pitanja na koja su stand-up komičari davali „komične“ odgovore i time pokazivali jasam položaj žene na ovim prostorima. A publika? Publika se smije i aplaudira koliko god može. I te noći sam otišao ranije i ostao neproduhovljen.

Trudio sam se da razumijem šta je u tim „šalama“ zaista bilo komično. Da li nam poslije svih dešavanja s kraja prošlog vijeka treba takav humor? Humor u kojem uzdižemo sebe i svoje, a sve ostalo, tuđe i drugo gledamo sa podsmijehom i izvrgavamo ruglu. Da li smo zaista, kao društvo koje se nalazi u tranzicionom periodu, društvo koje hrli „demokratizaciji i evropeizaciji“ (kako bi mnoge nevladine organizacije nazvale) spremni da zaboravimo sve te podjele i iz toga izvučemo neku pouku? I što je najvažnije, da li će nas stereotipi, seksizam, nacionalizam i predrasude u tom „zdravom humoru“ riješiti svih onih podjela na Srbe, Crnogorce, Muslimane, Hrvate, Cigane, četnike,  ustaše, žene i pedre?

Jedne večeri sam šetao Podgoricom. Na Rimskom Trgu iza zgrade Vektre grupa dječaka, ne starija od deset, dvanaest godina, iz petnih žila se drala: „Ubi, ubi, ubi, ubi Cigana!“. Okrenem se i pogledam da je taj „usklik“ namijenjem njihovom vršnjaku, Romu, koju je tuda prolazio. Kapiram da ćemo morati da, između ostalog, mijenjamo i smisao za „zdravim humor“ ako planiramo da nam ljeta, a i sva ostala godišnja doba u Podgorici, pružaju zaista „ugodne duhovne trnutke“.