Nedavno je u Podgorici organizovan otvoreni studentski forum, gdje
su studenti imali priliku da u diskusiji sa gostima dođu do odgovora na neka
pitanja, osvrnu se na prošlost, govore o sadašnjosti i sa dozom nedefinisanog
iščekivanja zamišljaju budućnost. Gosti su bili Prof. Dr. Đorđije Blažić, dekan
FDES-a, Dr. Branislav Radulović profesor na Univerzitetu Mediteran i član senata Državne revizorske agencije , Božana Jelušić profesorica književnosti i
Neđeljko Rudović, novinar nezavisnog dnevnog lista Vijesti.
U tranziciji je izgubljena najveća etnička vrijednost i
postavljena je nova – privatizacija, i kako je rečeno 'Kad Boga nema sve je
dozvoljeno' Tako dolazimo do
toga da je osnovna uspjeha 'veza',
ko koga zna, ko koga ima, ko kome duguje uslugu... i u jednom takvom sistemu
gube se prave vrijednosti.
Svakako škola treba da bude ta koja će da pruži nešto više i da da
predispozicije za dalje napredovanje, omogući pojedincima da se ne izgube u
takvom sistemu i da im jednake šanse. Ali kakav je kvalitet obrazovanja i
kolika je državna uloga u tome? Osnovna funkcija škole bi bila
vaspitno-obrazovna, međutim škola je sa izuzecima lišena vaspitne fukcije, a
znak pitanja se stavlja i na obrazovnu. Pri čemu dolazimo do Bolonje.
Bez sumnje ideju Bolonje nije moguće sprovesti na crnogorskim
fakultetima, gdje na svakoj godini po predmetu možemo nać 700 a nerijetko
i više sudenata. Samim tim gubi se komunikacija između studenata i profesora,
gubi se na kvalitetu obrazovanja, pitanje je i koliko studenti zapravo nauče od
profesora, a koliko samo čitajući knjigu tek da bi položili ispit?
Time dolazi do pada vrednovanja pravog znanja u tom 'mehaničkom'
sistemu, gdje su studenti samo broj, 154/13, 201/12, 03/11,...106/03.
Mnogo je kritika upućeno bolonjskom sistemu, mada pravi studentski
pokret kao nosioc promjena ne postoji. Studenti kao klasa nisu udruženi, među
samim studentima se javlja rascijep na one sa državnog i one sa privatnog
fakulteta, mada sama istorija postojanja fakulteta ide unazad tek 40-ak godina.
(1974)
Međutim postoji i vladavina instituta straha, kojim se postavlja
brana svakoj želji da se promijeni nešto. U Crnoj Gori ne dolazi do smjene
vlasti konkretno još od 90ih godina, mada bi neki poistovjetili to sa
totalitarizmom, situacija u Crnoj Gori je na zavidnom nivou u odnosu na druge
zemlje. Crna Gora ima najrazvijeniji civilni sektor u regionu, takođe gotovo
nigdje u regionu ne možemo naići na slobodne medije, već su pod kontrolom
vlasti.
Mediji u Crnoj Gori često su meta pritiska, napada i uticaja
političkih partija, ali iznad svega toga zadržavaju svoju slobodu.
Postavlja se pitanje da li su svjesni svoje moći i šta je ono šta
treba da predstavljaju?
Kako postoji sloboda medija, mada nerijetko ograničavana određenim
uticajima od prijetnji, napada, pritisaka, mada nije rijetkost da mediji
svjesni svoje moći dovode do toga da dolazi do prekoračenja ovlašćenja i
zloupotrebe slobode i moći kojom raspolažu.
Mediji treba da reprezentuju glas građana i da služe kao primjer
koji se ne ustručava da postavlja pitanja i na postavljena pitanja zahtjeva
odgovore. Prava garantovana građanima vezana su samo za pravne akte,
ali ne i za stvarnost, a mediji treba da budu posrednici koji će omogućiti
građanima da se izbore za ista da u datim situacijama ukažu na postojeće
nepravilnosti.
Ovo su samo neka od pitanja koja su studenti postavili i neke od
tema o kojima se raspravljalo na studentskom forumu, koji svakako predstavlja
korak u pozitivnom smjeru i koji znači da postoje mladi ljudi voljni da pokrenu
nešto, žedni za promjenom i sa listom pitanja na koja žele odgovore.
A kad se postave prava pitanja počinje promjena.
A koja je mjera vrijednosti u vašem društvu?
picture taken from: arts.stanford.edu
No comments:
Post a Comment